Talasi crvene prašine vuku se u oblaku za kamionom Maxine Taylor. Jureći cestom 90 km/h, ispred nje se nazire horizont, svjetlucajući u sparnoj australskoj vrućini. To su zabačeni krajevi.
Vani je 48 stepeni Celzijusovih, ali moglo bi biti i mnogo gore. Temperature u zabačenim krajevima često dostižu i više od 50 stepeni.
„Morate piti mnogo vode ili ćete ovdje zaista brzo dehidrirati“, Maxine nam objašnjava bez uzbuđivanja. „Vrućina zaista utječe na čovjeka. Bez klima-uređaja ne može se preživjeti.“
52-godišnja baka stotinama je milja od najbliže civilizacije. Tu vlada samoća. Nema znakova života osim poneke krave, kamile ili dinga koji prelaze cestu, ili nekog drugog kamiona koji stiže iz suprotnog pravca.
Morate piti mnogo vode ili ćete ovdje zaista brzo dehidrirati.
Pojačava zvuk na audiosistemu i pjevuši muziku australske rock legende, Jimmyja Barnesa. Kaže da joj to podiže adrenalin. Možda i sprečava razmišljanje o čovjeku koji bi trebao biti tu, uz nju, vozeći kamione prašnjavom pustinjom.
„Cestovne vozove sam, ustvari, počela voziti na nagovor svog muža nakon što se razbolio“, kaže ona. „Tako smo njegove posljednje godine proveli radeći zajedno, što mi je omogućilo da se finansijski izdržavam.“
Prije nego što je Maxinein suprug umro prije dvije godine, par je tri godine radio za istu kompaniju, u istoj posadi, i živio zajedno u kampu, gdje su se viđali svake večeri.
„To je nešto o čemu nikada ne možete potpuno prestati razmišljati. Razmišljam o njemu svakog dana i mislim da još uvijek vozim za njega, iako on više nije tu, sa nama.“
Maxine vozi između mjesta Woodie Woodie u zabačenoj zapadnoaustralskoj regiji Pilbara i obalnog grada Port Hedlanda. Tamo i natrag, to je put od oko 800 km, a ona ga prelazi svakog dana (uz pauzu od jednog dana nakon svakih šest rundi) tokom osam sedmica, a zatim odlazi na dvije sedmice odmora u 5.000 km udaljeni Brisbane na australskoj istočnoj obali. Na povratku su njene četiri ogromne prikolice prazne. Na putu u luku prevozi crne stijene – rudu mangana sličnu uglju, koji se koristi za legiranje u proizvodnji nehrđajućeg čelika.
Dani su dugi. Cijeli put obično traje otprilike 12 do 13 sati, ali se to može razvući i na 17 u slučaju da pukne guma, ako dođe do kvara ili ako uslovi na cesti nisu optimalni. Kada stigne vlažna sezona, ponekad ostaju ovdje danima, čekajući da nivo bujica opadne.
Rudnik radi u stalnim smjenama, pa drugi vozač uskače u sjedište kamiona i prelazi isti put čim Maxine istovari teret i vrati se u bazu. Kada se on vrati za 12 ili 13 sati, ona će uskočiti u sjedište vozača, pritisnuti „Play“ na omiljenom albumu Jimmyja Barnesa i ponoviti sve to.
Nema previše žena koje rade ovdje, a Maxine priznaje da je primijetila samo još jednu ženu koja vozi cestovne vozove. Kada je pitaju čime se bavi, mnogi jednostavno ne vjeruju da zaista vozi cestovne vozove, posebno oni koji je vide prvi put. „Jednostavno kažu: Oho, pa ne izgledate tako“, kaže ona.
Pa ipak, Maxine je uvijek željela da bude vozačica kamiona. Njen otac bio je vozač kamiona, kao i pokojni muž, a ona jednostavno voli voziti jer joj se to čini vrlo prirodnim. Iako je žena u muškom radnom okruženju, zna da je muškarci poštuju, kao i ona njih.
Momci su fantastični. Uvijek me zovu radijom: „Max, jesi li u redu?“ Svi to radimo. To nije zato što sam žena. Svi mi jednostavno pazimo jedni na druge. Dugo smo već tu pa se osjećamo kao jedna porodica.
„Momci su fantastični“, kaže ona. „Ako se zaustaviš ili ti se pokvari kamion, oni staju i pitaju „Imaš li dovoljno vode i hrane?“ Ili parkiraju i pokušaju vam pomoći. Sjajno se razumijemo i uvijek me zovu radijom: „Max, jesi li u redu?“ Svi to radimo. To nije zato što sam žena. Svi mi jednostavno pazimo jedni na druge. Dugo smo već tu pa se osjećamo kao jedna porodica.“
Maxine i njene kolege redovno organizuju roštilj sa nekoliko pića i puno razgovora, smijeha i viceva kojim održavaju svoj moral.
„Svi se mi međusobno dobro razumijemo i prijateljski smo raspoloženi jedni prema drugima. To je jednostavno nužno u ovakvom okruženju, jer provodimo više vremena jedni sa drugima nego sa svojim porodicama.“
Članovi njene porodice žive po cijeloj Australiji. Dom joj je u Brisbaneu, gdje živi jedno od njene troje odrasle djece. Drugo dvoje djece živi južnije, u Novom južnom Walesu. Ima dvije unuke i, s velikim zadovoljstvom kaže, „unuka koji je na putu“.
„Ponekad se izgubim u mislima“, kaže ona. „Misli mi malo odlutaju. Ne viđam se često s porodicom. To me ne zabrinjava previše. Uvijek je dobro kad malo nadoknadimo zaostatke. Mislim da sam se već privikla na to.“
Odluka da zadrži kuću u Brisbaneu i hipoteku zajedno s njom, jedan je od glavnih razloga što još uvijek vozi kamione. Međutim, iako je tamo živjela 25 godina, kamp u rudniku Port Hedland ovih dana zove „svojim domom“.
„Nakon osam sedmica radujem se povratku u Brisbane, ali kada sam kod kuće, radujem se povratku ovamo, jer tamo zapravo nemam nikog. Kamp, odnosno okruženje u kojem živimo je sjajno.“
Ovdje se vozači ne samo zbližavaju, već se povezuju i sa svojim ogromnim kamionima Volvo. Zbog težina koje kamioni prevoze moraju se servisirati najmanje jednom sedmično, a vozači moraju svakodnevno puniti gorivo i obavljati provjere prije pokretanja kako bi mogli raditi 24 sata dnevno.
„Vožnja je vrlo prijatna, sve se odvija glatko i mi se brinemo o njima kao da su naši vlastiti kamioni. Stalno ste u istom kamionu pa ga redovno čistite i pazite na njega. Ako oni (firma) ubace nekoga ko ne brine o kamionu, veoma sam ljuta“, kaže Maxine i dodaje: „Moj otac zapravo je imao Volvo. Slučajno i ja vozim Volvo pa mi je nekako prirastao srcu.“
Iako zaista voli svoj kamion i način života koji ide uz njega, Maxine razmišlja i o životu nakon što prestane prevoziti mangan pustinjom.
„Mislim da bih to voljela raditi još pet godina i zatim otići u penziju“, kaže ona. „Zapravo ne znam šta ću raditi. Vjerovatno ću provoditi više vremena sa porodicom u Novom Južnom Walesu.“
Međutim, kaže da trenutno želi uživati u svakom minutu svojih dana na cesti – pojačavajući stereo i veseleći se s „momcima“ putem radiostanice.
„Jednostavno uživam u tome“, kaže ona. „Nadam se da bi moj muž bio zaista ponosan na mene kada bi znao šta radim. Mislim da bi.“
Kamion: cestovni voz sa četiri prikolice.
Model: Volvo FH16.
Motor: 700 KS, obrtni moment 3.150 Nm sa mjenjačem I-Shift.
Tegljač: 10X6 (dvostruka upravljiva osovina, tri pogonske osovine).
Prikolica: 4 prikolice - 2 „A“ prikolice, 2 labudice i B-dvostruka prikolica (ukupno 7 komada u kombinaciji).
Težina: 175 tona (bruto kombinovana težina).
Korisna nosivost: više od 113 tona.
Dužina: 53,5 m.
Broj točkova: 84.
Gorivo: kapacitet do 1.840 l. (između različitih rudnika i luke Hedland skoro da i nema benzinskih pumpi, a uobičajene su rute duže od 800 km).
Karakteristike: prilagođeno vrućim i ekstremnim uslovima.