Kamioni
„Mogao bih to proći i vozeći unazad“, duhovito kaže 61-godišnjak. Na skoro 2.300 metara nadmorske visine, što je čini najvišim prevojem u sjevernoj Africi, dionica dužine 50 km na državnoj cesti br. 9 otvara pogled koji oduzima dah na planine pokrivene snijegom i zelenim padinama, sa razbacanim slikovitim selima. Autentični osjećaj marokanskog načina života koji se rijetko susreće u gradovima i privlačna destinacija za strane turiste. Tizi n’Tichka, što na starom jeziku Amazigh znači Prevoj pašnjaka, strateški je za ekonomiju Maroka: Povezuje Marakeš i Ouarzazate, dva grada koja svake godine privlače milione turista, a i omiljena su lokacija snimatelja filmova od Hollywooda do Bollywooda.
Međutim, njegovi zavoji koji se protežu uz opasne i slabo zaštićene ponore s jedne i stalne opasnosti od klizanja stijena s druge strane, ogromne rupe na cesti i prečesto nesmotreni vozači vožnju čine pitanjem života i smrti. Omar Ait Mbarek zato možda ima i pravo na malo samohvale: skoro trećinu od svoje 44 godine, koliko radi u transportnom sektoru, proveo je na ovoj cesti bez ijedne nezgode. Kako je to postigao?
„Nikada ne slušam radio dok vozim kamion ovom cestom. Umjesto toga koncentrišem se na motor da bih shvatio šta se dešava u kamionu i na cesti. A sve se mora odvijati polako: Nisam od onih vozača koji jure na vožnju čim se probude. Uzimam vrijeme koje mi je potrebno, spavam kad moram spavati, čak i ako to znači kašnjenje od dva sata“, kaže on dok sipa čašu čaja od nane za vrijeme odmora uz cestu.
Nakon jakog obroka koji se sastoji od povrća i orijentalnog tagine ragua sa crvenim mesom, Omar Ait Mbarek provjerava svoj Volvo FH sa cisternom u kom prevozi motorno gorivo iz Marakeša u pustinjsku stražarsku stanicu Zagora, južno od Ouarzazatea.
Od 1997. godine Ait Mbarek radi za Societe Transport Marouane et Freres Ltd (STMF), marokansku kompaniju koja se bavi specijalnim prevozima zapaljivih proizvoda. On je njihov najstariji vozač. „Prošle godine sam trebao otići u penziju, ali me nisu pustili! Insistirali su da ostanem. Postao sam njihov najpouzdaniji vozač, a obučavam i nove vozače“, kaže on.
Omar Ait Mbarek počeo je voziti kamione 1983. godine, ali je 11 godina prije toga radio kao pomoćnik vozača, što mu je pomoglo da pokupi trikove tog zanata. Prvi teški kamion koji je vozio bio je Volvo F88.
„U to vrijeme to je bio najbolji kamion, ali su se kočnice pregrijavale na strmoj cesti. Sada Volvo FH može nositi do 27 tona i vozi istom brzinom bez obzira na to da li se uspinje ili spušta. Današnji kamioni su i udobniji jer imaju pravu kabinu, a ranije smo morali spavati ispod upravljača“, priča nam on.
Kabina pruža toliko potrebnu zaštitu, posebno tokom zime, kada teška mećava može zaustaviti saobraćaj, ponekad i po nekoliko dana. Vozeći mimo sela Toufliht, Omar Ait Mbarek prisjeća se kako je 1998. godine saobraćaj stao na cijelu sedmicu zbog velikog snijega.
Nikada ne slušam radio dok vozim kamion ovom cestom. Umjesto toga koncentrišem se na motor da bih shvatio šta se dešava u kamionu.
„Nismo imali ni hrane ni ćebadi. Niko nam nije priskočio u pomoć. Naše jedino sklonište bila je ova kafana sa kaminom: vlasnik je dobro zaradio na račun vozača kamiona, prodajući nam hljeb pet puta skuplje nego obično“, nevoljko priča.
Dok se približava najopasnijem dijelu planinskog prevoja, raspoloženje Omara Aita Mbareka se mijenja, pokazuje antenu za mobilne komunikacije na vrhu brda i počinje opisivati najužasniji prizor koji je doživio u svom životu. Bilo je to početkom septembra 2012. godine, kada je vozač autobusa izgubio kontrolu nad vozilom u gluho doba noći i autobus se strmoglavio u ponor od 150 metara. Poginulo je 45 ljudi, a ranjeno je još 25.
„Ujutro sam se provezao pored mjesta nesreće. Autobus je bio pokidan na komadiće. Ta me nesreća još uvijek proganja i molim se da više nikada ne vidim još nešto takvo.“
Policija je rekla da je do nesreće došlo zato što je autobus prevozio više ljudi od kapaciteta. To je bila najsmrtonosnija saobraćajna nesreća u Maroku, zemlji u kojoj svake godine u saobraćajnim nesrećama pogine oko 4.000 osoba. Država je uložila velika sredstva u razvoj saobraćajne infrastrukture i primjenu propisa, ali kritičari kažu da su kod razvoja infrastrukture zanemarena udaljena područja kao što je Tizi n’Tichka.
Ovdje zaista ne želite doživjeti nesreću: ako vas ne ubije pad, dolazak kola hitne pomoći može biti predug, a više od stotinu kilometara uokolo nema prave bolnice.
„Ovdje zaista ne želite doživjeti nesreću: ako vas ne ubije pad, dolazak kola hitne pomoći može biti predug, a više od stotinu kilometara uokolo nema prave bolnice“, kaže Omar Ait Mbarek i dodaje: „Za mene je u životu najvažnija vlastita bezbjednost i bezbjednost ljudi oko mene, kao i moje djece, molitve koje obavljam u odgovarajuće vrijeme, čistoća i to da ne pravim štetu drugima. Nikada nisam izazvao ničiju smrt ili invaliditet; moj život je dobar i spavam mirne savjesti.“
Rođen u selu skrivenom u planinama Atlasa, Omar Ait Mbarek nije imao puno izbora nego da pretvori slučajan susret koji je doživio kao mladić u karijeru koja je otada postala njegova strast. Imao je 16 godina kada je s kamiona koji je prolazio pored njegovog sela pao paket šećerne trske. Požurio je da pomogne vozaču koji je bio toliko impresioniran da mu je odmah ponudio posao pomoćnika za 15 dirhama mjesečno.
„Vožnja kamiona bila je jedini posao, ne samo za mene, nego i za mnoge u mom području. Jedino što je unijelo život u sela oko nas bili su kamioni i autobusi“, kaže on i dodaje:
„Vožnja mi pruža neopisivo zadovoljstvo. To što sam na cesti, susrećem kolege-vozače i razmjenjujem informacije djeluje kao droga. Za mene je to bijeg – vrludanje ovim planinskim cestama uz sigurnost da sam svih ovih godina uspio ostati bezbjedan i izbjeći nanošenje štete drugim osobama.“
Vlasnik: G. Mohamed Asli, generalni direktor.
Broj zaposlenih: 365
Osnivanje kompanije: 1996
Glavni klijenti: Shell, Total Morocco.
Ukupan broj vozila: 283
Broj kamiona Volvo u voznom parku: 236
Glavni tereti: proizvodi od nafte