Kamioni
„Norveške ceste ne mogu se uporediti ni sa čim drugim. To definitivno nije mjesto za sanjarenje – tu morate imati potpunu koncentraciju“, kaže vozač specijalnih transporta, Jarle Tveiten, sa pogledom fiksiranim na cestu dok oštro skreće.
U trenutku kada sam počinjao voziti kamione, prevoz ribe bio je jednostavno ono što me interesovalo. Rad sa živim bićima definitivno čini moj posao mnogo zanimljivijim.
Pejsaž kroz koji vozi toliko je lijep da oduzima dah i popularna je turistička destinacija zbog mnogih planina, vodopada i dubokih fjordova. Pa ipak, za vozače ta ljepota može biti varljiva. Uske i zavojite ceste u lošem su stanju, a postoji i velika opasnost od klizanja stijena. Tokom jeseni i duge, hladne zime vrijeme postaje oštro, sa mnogo padavina, snijega i leda, a ljeti turisti koji snimaju svoje fotografije neoprezno stojeći na sredini ceste mogu se iznenada pojaviti iza zavoja. Ne nekim mjestima ceste su preuske da bi se mogla mimoići dva vozila, a jedino rješenje je da jedno do njih krene unazad do najbližeg proširenja.
„Neki su jednostavno prestravljeni dok voze ovom cestom. Povremeno moram zaustaviti kamion da bih regulisao saobraćaj i pomogao ljudima da se povuku unazad kako bi mogli nastaviti vožnju. Kada vozite ovim cestama, morate sarađivati sa drugim učesnicima u saobraćaju“, kaže Jarle.
Međutim, ne voli nepotrebno zaustavljati svoj Volvo FH16 sa 750 KS. Njegova prikolica sadrži posebno proizvedene rezervoare sa vodom pune žive ribe koja u slučaju njegove nepažnje može uginuti za samo pet minuta. Riba je prilično skupa, a jato mladih iveraka koje trenutno prevozi vrijedi oko 400.000 eura. Zbog strogih propisa u vezi sa osiguranjem i zaštitom životinja, trenutak neopreza može snažno pogoditi njegovo poslovanje. Zato, osim ceste, također mora pažljivo pratiti sistem kontrole pored komandne table koji pokazuje stanje u rezervoarima, kao što je nivo kiseonika, pH vrijednost i temperatura. To je težak zadatak za čije svladavanje treba vremena, ali nakon 30 godina rada u transportu ribe, Jarle je pravi stručnjak. Tokom prvih nekoliko godina u toj djelatnosti prevozio je ribu po cijeloj Evropi u zemlje kao što su Španija, Portugal, Grčka, Šetlandska ostrva i Škotska. Tu je stekao iskustvo koje mu je bilo potrebno za proširenje prevozničke kompanije od jednog čovjeka na glavnog prevoznika žive ribe. Njegovo poslovanje je sada već godinama koncentrisano na Norvešku i Švedsku, gdje se dokazao kao jedan od najboljih u svojoj oblasti. Međutim, iako sada ima ukupno 10 kamiona Volvo i zapošljava nekoliko drugih vozača, još uvijek je na cesti i radi na isporukama. Današnja riba prevozi se sve do Rørvika u Trøndelagu. Da bi stigao do tamo, mora preći trajektom između Jondala i svog malog rodnog grada Tørvikbygda, koji se nalazi u blizini fjorda Hardanger, gdje je proveo cijeli život. Dok se približava luci, pokazuje preko fjorda prema kući u kojoj je odrastao, samo pet metara od keja.
„Kao dječak sam nekada ležao na molu i satima lovio ribe. Moj otac također voli ribolov, a skoro svaki dan za večeru imamo ribe. U trenutku kada sam počinjao voziti kamione, prevoz ribe bio je jednostavno ono što me interesovalo. Rad sa živim bićima definitivno čini moj posao zanimljivijim“, kaže Jarle sa osmijehom.
Iako je Tørvikbygd seoce, postao je važan prolaz zbog trajektne linije prema Jondalu, od kuda postoje veze prema istočnoj i južnoj Norveškoj. Saobraćaj preko fjorda značajno se povećao tokom posljednjih nekoliko godina, a danas ga svakog mjeseca prelazi impresivnih 25.000–30.000 vozila. Jarle se tim trajektom vozio hiljadama puta.
„Posao vozača ovdje znači da se morate prilagoditi cesti i prirodi. Moramo prelaziti fjord za skoro sva svoja putovanja i naučili smo živjeti sa tim. Ponekad se moram voziti sa čak sedam trajekata da bih obavio jednu isporuku“, kaže on dok se ukrcava.
Vožnja traje dvadesetak minuta. Dok se iskrcava, dublje se koncentriše i nastavlja magistralnim putem broj sedam – starom cestom koja spaja gradove Bergen i Oslo. Godinama nije popravljana i puna je lošeg asfalta i rupa. Dvadesetak kilometara dalje vožnja postaje sve opasnija pored sve strmije planine sa jedne strane i stotine metara duboke litice fjorda sa druge strane. Nasip koji razdvaja cestu od litice visok je samo pola metra, pa se automobili mogu prevrnuti i pasti u more.
„To je gadna dionica ceste. Kada vozite dugo kao ja, sigurno ste već vidjeli koliko loša stvarno može postati. Prošao sam pored nekoliko smrtnih nesreća i vidio mrtve ljude. To vas tjera da razmislite: da li vozim tako da to izbjegnem?“, kaže Jarle i dodaje:
„Nasreću, moj teret me prisiljava da vozim defanzivno. A nakon toliko godina naviknete se i voziti lošim cestama. Pa ipak, kada sjednem u svoj kamion i počnem koristiti te ceste kao svoje radno mjesto, poželim da budu bezbjednije“.
Na ovim cestama servis i održavanje veoma su važni. Ako se kamion pokvari, potrebna mi je brza pomoć, inače sam u velikoj nevolji.
Iako su ceste izazovne i opasne, Jarle kaže da su tehnološka poboljšanja na kamionu učinila ovaj posao mnogo lakšim nego onda kada je on pokrenuo svoj posao sa polovnim kamionom Volvo prije mnogo godina. Danas više ne brine prije putovanja jer njegov Volvo FH16 čini vožnju potpuno novim iskustvom u pogledu bezbjednosti i udobnosti. Također obavezno uzima Zlatni ugovor sa uslugom Volvo Action Service, jer teške ceste znače da se njegovi kamioni brže troše u poređenju sa ostalima u Evropi.
„Na ovim cestama servis i održavanje veoma su važni. Ako se kamion pokvari, potrebna mi je brza pomoć, inače sam u velikoj nevolji. Uvijek sam održavao dobre odnose sa ljudima u kompaniji Volvo i zato sam im stalno vjeran“, kaže dok istovremeno zaustavlja kamion da bi sačekao da mu se automobil vožnjom unazad skloni sa puta.
Još malo pa će proći najgori dio svoje rute i nastaviti prvo cestom 50, a zatim 52, sve do mjesta Otta, odakle će krenuti na svoje krajnje odredište, Rørvik u Trøndelagu. Objašnjava da je današnja vožnja manje uobičajen zadatak, jer se većina njegovih tereta sastoji od mlade smeđe pastrmke i lososa koje prevozi u velika norveška ribogojilišta. Također prevozi dosta morskog grgeča, vrste ribe koja se hrani parazitima i ribogojilišta je koriste da spriječe obolijevanje drugih vrsta riba.
Jarleov interes za ribe koje transportuje tokom vremena se još povećao, pa stalno poboljšava svoje kamione i rezervoare u saradnji sa svojim klijentima. Osim transporta i vođenja kompanije također je aktivan u različitim projektima, a uključen je i u proces razvoja norveškog sistema propisa u vezi sa prevozom riba. Normalan radni dan rijetko je kraći od dvanaest sati,a često i mnogo duži. Priznaje sa su njegova žena i troje djece zbog toga malo patili, ali su se navikli na to da on uvijek dugo radi.
„Sada mi je 60 godina. Moram reći da sam imao mnogo dugih dana i mnogo izazova. Nikada ne bih imao energije da to ponovim. To nije samo posao, već se pretvara u stil života. Ali sam cijelo vrijeme uživao u njemu.“